Posle
rata, i među pobednicima i među poraženima, u Beogradu ne beše patetično
zamišljenijeg mladića od Mihaila Đurića.
Bio je jedini filozof u Siminoj 9a. Za
mene marksistu – metafiziĉar i čudak: čitao je Kanta i svirao violinu. Svagda
ozbiljan i strog, logičar, najsadržajniji govornik među nama, samozaljubljen,
često isključiv, vazda drukčijeg mišljenja u skupini neistomišljenika. U to
doba pohvalom nikog nije častio. Veoma samosvestan, preozbiljan za neozbiljne
galamdžije, preveliki znalac za samouke, gromovnik za improvizatore, odveć
natušten za vedre mladiće na kraju stravičnog rata. Više smo ga cenili no što
smo ga voleli. Trebalo je dosta vremena da uvidimo da je taj strogi,
preozbiljni intelektualac, čovek dobre duše, sposoban za ozbiljna i naporna
prijateljstva. Strast za saznanjem bila mu je i ostala jedina strast.
Karakterom, vrednoćom, ozbiljnošću, istinskom posvećenošću ne liči na domaće
intelektualce. Pravi stoik, rigidnog morala i sklon moralizatorstvu, nepodmitljiva
duha, on je najradniji intelektualac našeg duhovnog kruga; usredsređeniji i od
Miće Popovića. Temeljit znalac filozofske misli, samotnjak, s malo prijatelja,
a mnogo poštovalaca, ali i sa ne manje kritičara i ravnodušnika prema njegovom
delu. Često mu se zamera naglašena samouverenost. On je, verovatno, jedan od
najboljih profesora beogradskog univerziteta, a isteran je s Pravnog fakulteta
zbog „srpskog nacionalizma“. A on se ispoljio u diskusijama na Pravnom
fakultetu o Ustavu 1974, kad je s nekolicinom profesora, a najjasnije i
najubedljivije, iskazao mišljenje da taj ustav stavlja Srbiju i srpski narod u
neravnopravan položaj s ostalim narodima i vodi njegovoj i jugoslovenskoj
dezintegraciji. Za tu hrabro izrečenu istinu dobio je godinu dana zatvora.
Devet meseci odrobijao je u Požarevcu. Nisam upoznao robijaša koji je manje od
Đurića govorio o svojoj robijaškoj
patnji. A robija za njega nije bila samo robija; ona ga je iskustveno
obogatila.
Mihailo Đurić je bio čovek koji je
zahtevao najviše napora za drugovanje. Nas dvojica smo se prisnije družili
posle njegovog izlaska s robije, koju je podneo s retkim dostojanstvom, pravim
gospodstvom. Čekali smo ga uvereni da ćemo čuti priče o robijaškim patnjama i
ljudskim užasima. Ali on se nije žalio ni na upravu robijašnice, na robijaše,
ni na hranu i rad. Robiju je izdržao kao da je bio na nekoj dužnosti koja se
samo njega ticala. Taj inače patetičan čovek, uvek visokog umnog i emotivnog
napona, o robiji je pričao samo kad bismo
ga primorali i svagda bez žaljenja i uzdizanja sebe, što je nas, njegove
prijatelje, zbunjivalo, ali i izazvalo posebno poštovanje.
Obuzet
svojim filozofskim temama, jedinstvene radne energije, nije imao vremena ni volje
za lake razgovore i „utucavanje vremena“. U susretima, koje smo godinama upražnjavali
jednom nedeljno ili desetodnevno, uvek u šetnjama, najčešće oko Narodne
biblioteke jer on kafanu, tu glavnu srpsku ustanovu, iz načelnih razloga nije
uvažavao, razgovarali smo o filozofskim temama, problemima srpske nacije,
savremene civilizacije i malo, ja blaže, a on strogo, kritikovali stare
prijatelje. Po njegovom povratku s robije najčešće smo razgovarali o Ničeovoj
filozofiji, kojoj se bio potpuno posvetio, pa je o njemu držao predavanje i
profesoru u Beču. On je teško primao kritike i ja sam kritičke sudove o njemu,
njegovim postupcima i tekstovima izgovarao s najvećom skrupuloznošću. Nije hteo
da se opoziciono angažuje niti je cenio moja opoziciona i disidentska
delovanja. Prosto, prezirao je politiku.
U drugovanju nas, siminovaca, bio je
uveden običaj slavljenja slava. Mihailova je Sveti Stefan i svi mi, siminovci,
i još neki njegovi intimni prijatelji okupljali smo se bez poziva u kasno
popodne. Njegova supruga Mirjana, vrstan istoričar umetnosti, žena s najvišim obrazovanjem,
spremala je prebogate slavske večere. A tad se do ponoći raspravljalo, najčešće
o srpskom nacionalnom pitanju i Titovoj autokratiji i monarhizmu. Glavnu reč je
uvek imao Mihiz, uz njega Pavle Ivić i Mića Popović. Ni mi ostali nismo bili
ćutljivci.Tako smo nastavljali siminovske simpozijume na slavama kod Dejana,
Ţike, Mihiza,Miće... Poslednjih godina slave su postale jedina naša skupna
sastajališta. Starili smo, zamarali jedan drugog; mleo nas je Veliki mehanizam
Istorije, udaljavali smo se lagano i osamljivali.
Ne
znam tačno zašto smo se početkom devedesetih Mihailo i ja tako sporečkali da
više nismo imali potrebe da se srećemo. Nekim me je svojim mišljenjem o mom
radu jako uvredio pa smo prestali da se viđamo. Čak se u Akademiji nije
pozdravljao sa mnom. A kad je kandidovan za člana SANU, glasao sam za njega,
ubeđen da je odavno dostojan i te titule. Kad je u netrpeljivosti i zlobi prema
meni ponizio i moju ćerku, napisao sam mu pismo na koje nije odgovorio. Od tad
se ne pozdravljamo ni kad se u liftu Akademije nađemo sami.
Trudoljubiv sam čitalac njegovih
filozofskih knjiga. Nemam znanja da ih vrednosno prosuđujem, sem stila i
jezika. Stil mu je izrazito retorski, a jezik vukovski. Posle Božidara Kneževića,
nijedan srpski filozof ne misli i ne piše na svom jeziku tako bistro kao Đurić;
pored dara za umovanje i analizu, on je svojim filozofskim tekstovima dokazao i
da se na srpskohrvatskom jeziku može iskazati i najsloženija misao. Malo ljudi
ima u Beogradu s kojima se može tako ozbiljno i sadržajno razgovarati i
sporiti, glasno i podsticajno razmišljati, kao s Mihailom Đurićem. On se nikad
ne opušta, niti prepušta: toliko drži do sebe.
Iz Ćosićeve knjige Vreme prijateljstva